...Molijer u ovoj farsi prikazuje sopstveni život, ali i život modernih skorojevića, podsmevajući se bolno i samoironično jednom neuspelom bračnom životu, njegovoj omiljenoj temi, baveći se fatalnom igrom Žorža Dandena i Anželike, mešajući, po kozna koji put, život i scenu, čineći ovaj komad brilijantnom kritikom pomodarstva, licemerja i bolesne težnje ka „visokim krugovima“...
Zašto „Vrteška“ A. Šniclera? Najpre radi se o kvalitetnom dramskom tekstu koji današnjim brojnim izvođenjima u svetu pokazuje da ga vreme nije pregazilo. U vreme nastajanja beše to skandalozan komad čak i cenzurisan a danas je to „starinski elegantna“ rasprava o muško-ženskim odnosima. Upravo ta tema koja nikad ne izlazi iz mode održala je interesovanje za ovaj komad, naravno, uz sve njegove dramaturške vrednosti. Blago ironičan, humorni ton koji provejava kroz ovaj komad čini ga još zanimljivijim za današnjeg gledaoca.
U podnaslovu „Višnjika“ Anton Pavlovič Čehov dao je preciznu žanrovski odrednicu: „komedija u četiri čina“. Od tada je prošlo više od stotinu godina i više od stotinu velikih reditelja, teoretičara i pozorišnih umetnika, pokušavalo je da ovu zadatost ospori.
U jednoj sačuvanoj prepiski Čehov prebacuje Stanislavskom kako je od njegovih komičnih junaka stvorio plačljivce. U odgovoru na Čehovljevo pismo, Stanislavski priznaje da je prilikom čitanja „Višnjika“ i sam plakao „kao žena“, zatim nastavlja ubeđujući Čehova da preispita svoje stavove o tragičnom i komičnom, uveravajući ga da je ovaj komad novovekovna tragedija. Da li je?
Reditelj Aeksandar Lukač, koji se posle četrnaest godina prvi put iz Kanade vratio u Srbiju, postavio je ovaj komad prošle godine, ali su tu predstavu pojedini kritičari osuđivali, tvrdeći da nasilja nad decom i pedofilije nema u Srbiji. Međutim, ako pratite medije, videćete da su ti problemi uzeli maha i o njima otvoreno moramo da razgovaramo
Koristeći tehniku blisku modelu drame u drami, autor Stiv Tešić u ovaj porodični komad implementira psihološka, socijalna i ontološka pitanja savremenog sveta na koja teško nalazimo odgovore. Šta je to što danas – u vremenu izgubljenih iluzija, u vremenu cinizma i otuđenja – još može da nas pogodi, šta nam uopšte deluje dramatično? Pratimo tragedije izražene u brojkama, slušamo o ovoliko ili onoliko hiljada mrtvih i unesrećenih, ležerno prelazimo preko „pitanja Kurda“ ili bilo koje slične teme koja vremenom izaziva samo zamor i dosadu, i pri tom bizarno, estetski samozadovoljno pronalazimo da u ovome svetu postoje skladne tragedije najvišeg reda. Izgubivši empatiju sa tragedijom drugog, odustavši od saosećanja sa tuđom patnjom, odustajemo i od sebe samih.
Savremena srpska adaptacija Goldonijevog klasičnog dela
Nesvakidašnja postavka Sluge dvaju gospodara prenosi goldonijevsku priču u današnju Srbiju,kroz prevod koji ne dotiče samo jezik, nego i geografiju i vreme, i koji ovo delo pretvara u surovu i ironičnu komediju o profitu i dvostrukoj igri. Adaptaciju su, u šest ruku, realizovali reditelj Andrea Paciotto, Susanne Winnacker i Jovan Ćirilov, koji je i uradio prevod na srpski jezik. Ishod je aktuelna, savremena priča u kojoj se balkanski duh i oštra srpska ironija spajaju sa goldonijevskom ljupkošću i humorom, u zabavnoj i surovoj igri.
RUMUNIJA 21 je savremena komedija s pevanjem i nešto pucanja koja bez uvijanja govori o rumunskoj – ali ne samo o rumunskoj – tranziciji i procesu ulaska u Evropsku Uniju. Oštro pero mladog pisca Peke Stefana nimalo ne štedi sve apsurde i moralne devijacije nastale u društvu koje još nije raščistilo sa apsurdima i devijacijama iz starog poretka, pa pokušaji uspostavljanja novih vrednosti i civilizacijskih standarda na tako klimavim nogama završavaju neslavno.
Specifičnost užičkih „Rodoljubaca“ je i u tome što žene igraju muške likove, a muškarci ženske, ali reditelj upozorava da to „nije travestija, većtranspozicija“. On kaže da je početna ideja bila da glumci u belim odelima igraju u bazenu sa blatom, te da je od takvog rešenja odustao iz finansijskih i tehničkih razloga. „Ovo su rodoljupci bez boje, isprani rodoljupci, jer je danas sve zadržalo formu, a nema suštinu. Svijet oko nas nema nekakav mobilizirajući ili ključni događaj, a nas više zanima Obamina inauguracija od onog što nam se pred nosom dešava“, kaže Zapija i svedoči da je u Sterijinom komadu pronašao ne priču o žaru rodoljublja, već prvenstveno ljudski egoizam, koji je spreman da pozdravlja zastave svake vlasti.
PORFIROGENEZA, u internoj mitologiji, za koju je ova reč izmišljena, znači „genezu krvopijstva“. Reč je o onoj vrsti krvopijstva koje i danas zaokuplja našu stvarnost. Tema je, u stvari, toliko ozbiljna da joj se sme prići samo komediografski, „neozbiljno“. Jedina prava osveta krvopijama koje nam već vekovima sede za vratom jeste ismevanje, a ako u grotesknom pogonu parodije budemo i sami žrtvovani, utoliko gore po nas same. Šta drugo i zaslužuju ovce, koje su se ponadale da će ih vuk pustiti na miru, ako ga prethodno nahrane sopstvenom krvlju...
Godinama su Pazolinijeve tragedije paralisale svet teatra zbog svoje izuzetne snage, gustine reči (u stihovima), složenosti obrađenih tema kao i zbog inovativnog koncepta koga su predstavljale kada ih je prvi put napisao. Sada počinjemo da ih razumevamo u različitom svetlu i možemo nastojati da ciljamo u samo srce Pazolinijeve inspiracije našim savremenim senzibilitetom. Njegova pitanja su pitanja koja su još uvek relevantna za svet današnjice.