sreda, 11 jun 2014 11:29

Predstava "Žanka"- reč reditelja, pisca i dramaturga

Rate this item
(0 votes)

REČ REDITELJA

Ulazim u teatar na „mala vrata“, kao da mi je Pera pisar iz Administrativnog odeljenja dojavio, a Ujka Vasa zauvek uveo u spisak, da je pozorišna scena, a ne filmsko platno, u ovom trenutku moga života, moje prirodno umetničko stanište.

Zove me Nemanja Ranković, „hudruk“ Narodnog pozorišta iz Užica, i obaveštava me da treba da postavim na scenu ovog pozorišta, od čijeg pomena me podilaze žmarci, komad Miodraga Ilića o Nušićevoj Živki ministarki, Žanki Stokić.
Kao što je ovo bila naredba sudbine, bez mogućnosti izbora /a ko bi, pa, to odbio?!/, tako je i sve ostalo od Boga, ili Upravnika, dato - Divna,Boban i Vaha.
Oduzimam se, pa se sabiram, pa brojim do sto.


Pozorište sa ogromnom tradicijom izuzetnih predstava, slavni pisac.Prvaci drame.Mlad reditelj.
Zovem svog stalnog dramaturga, proverenog saradnika.Molim da pročita i predlažem da sažmemo poslednju Žankinu noć u ovoj „dolini suza“ u jedan trenutak – onaj u kome čoveku, u trenutku smrti, kako svedoče oni koji si se vratili „sa one strane“, pred očima prođe život. Ideja se prihvata i počinjemo maraton.Koji će se završiti 16.juna, „sa štitom ili na njemu“, kako su govorili meni omiljeni Spartanci.
I tako me Užičani „uvode u dužnost“.
Godina je u kojoj obeležavamo 150 godina od rođenja našeg najznačajnijeg komediografa. Mejn strim srpske dramaturgije je, zapravo, komedija.Smešna ili tragikomična, verbalna ili apsurdna, ona je onaj glavni tok našeg dramskog pisanja.A Nušić je na početku svega.
Sa šeširom u ruci, pred ovim divnim umetnicima, značajnim piscem, slavnim teatrom i odnegovanom pozorišnom publikom, klanjam se seni Nušića i nesrećne / a ima li,uopšte,srećnog umetnika?!/ Žanke Stokić i, sasvim uzgred, molim da obratite pažnju na ono što je nama, u predstavi, bilo najvažnije: da je Žanka, u trenutku kad stupa pred vas, već slobodna i u raju, dakle u teatru, kao i da više ne mora da razdire napaćenu dušu večitom dilemom - umetnost/pozorište/ ili život.Svaki umetnik će izgubiti tu igru sa đavolom.
Svi mi treba odmah da položimo oružje pred ultimatumom da smo živi samo dok smo na sceni.
Andrea Ada Lazić


ANDREA ADA LAZIĆ
(Biografija)

Studije režije završila na Akademiji umetnosti u Beogradu.
Uz nesebično zalaganje Zorana Stamatovića i na preporuku Emira Kusturice primljena na master na London film school.
Zaposlena kao reditelj u Kulturno umetničkom programu RTS, gde je, između ostalog, u Dramskom programu adaptirala i za potrebe TV teatra režirala veliki broj najznačajnijih pozorišnih predstava.
Snimila celovečernji igrano-dokumentarni film „Zalažem se za laž“ o Zoranu Radmiloviću.
Sa Ivanom Tomaševićem, koji je i u filmu igrao Radmilovića, bila autor, a onda i režirala monodramu „Zoran Radmilović“, koja je nagrađena Zlatnom kolajnom Žirija publike na Međunarodnom festivalu monodrame u Zemunu, kao i Specijalnom nagradom za režiju na Međunarodnom festivalu komedije „Zlatna liska“ u Mostaru
U produkciji Narodnog pozorišta u Mostaru, kao produkciju Međunarodnog festivala komedije „Zlatna liska“, sledeće godine je prevela sa engleskog i, kao praizvedbu, režirala komediju „Balkanske mućke“, po tekstu Reja i Majkla Kunija. Predstava je nagrađena Nagradom Žirija medija i Nagradom publike.
U sibirskom gradu Surgutu, postavila na scenu mjuzikl za decu „Srpska bajka o ljubavi“, na teme srpske narodne bajke, u ciklusu „Bajke sveta“.
U Šabačkom pozorištu režirala praizvedbu drame „Tektonika osećanja“ najprevođenijeg evropskog pisca, Erika Emanuela Šmita.
Fokus interesovanja, kao reditelj, stavlja na multimedijalnost i teme koje govore o suštini umetničkog i egzistencijalnog poriva da se sopstvena sudbina izokrene u pogrešnom smeru.Smatra da je ta osujećenost za sreću u osnovi autentične „pozorišne životinje“.

MIODRAG ILIĆ
(Beleška o autoru)
Miodrag Ilić je napisao 29 pozorišnih komada, prikazivanih na scenama u Beogradu, Srbiji i negdašnjoj Jugoslaviji, ili pak objavljenih u posebnim i grupnim izdanjima. Njegova dela su prevođena na engleski, nemački, ruski, mađarski i poljski jezik. Pisao je scenarije za filmove, radio i televizijske drame, a ostvario je i znamenite dokumentarne cikluse TV emisija, pretočene u knjige „Quo vadis, svete?“ i „Medijske imperije“.
Pozorišne drame M. Ilića najčešće su iz savremenog života („Kameleoni“, „Pred slepim zidom“, „Kafana u luci“, „San zimske noći“, „Mašina za teror“, „Vukomanov povratak“…). Njegovi istorijski komadi, osim aktuelnih asocijacija, sadrže često i svevremenu ideju o poziciji ljudi i naroda u večitim sukobima i menama („Puč ili Dušan Silni“, „Apis“, „Legenda o zemlji Lazarevoj“, „Vuk i Miloš“, „Apisova kletva“). Pisao je komedije u kojima ima i elemenata tragike („Nezahvalni Mateja“, „Veštac“ „Psi“, „„Ekvilibristi ili ljubav do groba“, „Kazanova protiv Don Žuana“), a refleksivno- metaforično delo ironične intonacije „Valcer poručnika Nidrigena“ poređeno je sa vizijama Muslija, Fon Horvata, Kafke, Sartra, Orvela, Krleže… Od posebnog su značaja četiri Ilićeva dramska teksta o velikim ljudima: „Žanka“ – bolan prikaz predsmrtne noći slavne glumice, osuđene na gubitak građanske časti; „Jeretik“ – drama uspravne visokomoralne ličnosti velikog filozofa Baruha de Spinoze i njegovog stradanja; „Kopernik“ – dramski prikaz borbe velikog poljskog astronoma za pobedu naučne istine; „Krik iz crne šume“ – priča o jednom od najuticajnijih mislilaca dvadesetog veka, Martinu Hajdegeru, koji se stavio u službu Hitlerovog režima, i o njegovoj paradoksalnoj ljubavi sa jevrejskom intelektualkom Hanom Arent.
Ilićev dramski opus, obiman i raznovrstan, odlikuju čvrst dramaturški sklop, veština u vođenju radnje, plastično prikazani karakteri, živ i efektan dijalog, što ga čini izazovnim za reditelje i glumce.
Kao prozni pisac, objavio je romane „Gde je kraj ulice?“ (1995) i „Prohujalo sa košavom“ (2012), kao i zbirku novela „Izlet u Amsterdam“ (2002). U pomenutim romanima, prikazujući fresku zanimljivih likova starog Beograda, prikazuje zapravo propadanje srpske građanske klase u dvadesetom veku.
Ilić je osvojio veći broj nagrada i priznanja za književna, pozorišna, filmska i publicistička ostvarenja. Bio je upravnik Beogradskog dramskog pozorišta (1976 – 1980) i direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu (1982 – 1991).

REČ AUTORA

Pisac drame „Žanka“, kao dete, imao je priliku da gleda veliku glumicu, Žanku Stokić, upravo u vreme nemačke okupacije. I danas, posle toliko godina, seća se kako je publika oduševljeno pozdravila aplauzom sam njen izlazak na scenu u komediji Ljubinke Bobić „Porodica Blo“, u jednoj prepodnevnoj predstavi Narodnog pozorišta. Potom, gledao ju je u burleski izvesnog M. Dimitrijevića „Minut do deset“, na sceni Centrale za humor (današnjem pozorištu „Boško Buha“). Salve smeha, aplauzi, oduševljeno klicanje, potom usmene pohvale od usta do usta, još žive nepomućeni… O tome da Žanka Stokić, Pera Dobrinović i Dobrica Milutinović čine grandiozni trio najslavnijih na srpskoj sceni u prvoj polovini dvadesetog veka, ali i da su njihove kreacije ostale zabeležene kao vrhunske u ukupnom trajanju srpskog teatra, nije potrebno ponovo dokazivati. Bilo je sasvim izlišno pisati biografsku dramu o velikoj Žanki. Ono, međutim, što je intrigantno, što je pisca drame „Žanka“ podstaklo da zaroni u njen intimni svet, jeste večito pitanje moralne krivice umetnika kada svoj talenat stavi u službu porobljivača. Da li umetnik sme u nedoba da zabavlja, peva, svira, igra, slika, glumi?
Zašto je Žanka, proslavljena scenska heroina, zaboravila da je njena zemlja okupirana? Da li je zaista morala da nastupa zato što je, kao dijabetičar, zauzvrat dobijala insulin onda kad ga nigde nije bilo? Da li nije mogla da se odupre izazovu koji goni rasnu glumicu da svake večeri mami oduševljenje gledalaca? Da li je bila svesno opredeljena protiv ilegalne borbe i partizanskog ustanka? Kako se osećala dok ubira priznanja i aplauze u vreme opšte nacionalne tragedije, a kako kad se u zatvoru nove vlasti suočila sa optužbama i kad je izvedena pred narodni sud? Uopšte, kakva je odgovornost umetnika, stvaraoca, prema vremenu i društvenim prilikama u kojima deluju?
Žanku, čestog tumača uloga malih žena – sobarica, seljanki, uličarki – optužuju upravo ti likovi, likovi iz naroda. Za pisca je bilo najbitnije da predstavi veliku glumicu u predsmrtnom času, u trenutku kad se preispituje savest i kad se svako suočava sa činjenjem u prošlosti. Slavna, slomljena Žanka, bolesna i tužna, odbačena i posramljena, u dijalogu sa svojim dugogodišnjim obožavaocem, bivšim kritičarem Tošićem, priziva uspomene, sreće se u pamćenju sa svojom najvećom ljubavi, glumcem Gavrilovićem, sa životnim saputnikom u jednom periodu, Morisom Pijade, sa vojnim islednikom i komediografom Nušićem, pokušavajući da sagleda svoj život i svoja sagrešenja. Velika na sceni, za pisca ovog komada velika je i u životu, jer spoznaje istinu da je ljudska čast iznad sujete i podčinjavanja efemernim izazovima. Opijenost trijumfima je prolazna, a svaki smrtnik duguje sebi čistu savest. Doživevši katarzu, ona odlazi tamo gde je čeka duga plejada njenih saboraca na trnovitom putu slave - scenskih umetnika, velikana za sva vremena.
M.I.

 REČ DRAMATURGA

 Sudbina Žanke Stokić i drama Miodraga Ilića o njoj veoma su značajni povodi, za mene, kao profesora nacionalne drame i pozorišta, urednice serijala koji čuva predstave srpskih teatara i time tvori pozorišnu istoriju, kao i pozorišnog čoveka. To je još jedan dokaz da moral, kao izdvojena kategorija, ne postoji. Između biti živ i biti moralan, jasan je izbor.Pri tom, kada je Žanka u pitanju, ne mislim na njen strašni dijabet, zbog koga je morala da se snalazi, kako je znala i umela, za insulin.Mislim na njenu, našu nasušnu potrebu da dobijemo od publike potvrdu običnog postojanja!

Da li je Žanka bila kriva što je igrala za vreme fašističke okupacije?
Iz Ilićeve dame je jasno da i ona sama misli da jeste.
Ali, da li je ta suština mimezisa, da izađeš iz sebe i za trenutak pozorišne predstave budeš neko drugi, na radost svoje publike, ma koja ona bila, da li je to kažnjivo?Da li je to smrtni greh?
To je pitanje koje se nameće prilikom svake nacionalne, lične i elementarne katastrofe.Da li umetnik treba da zaćuti, u komemorativnoj skrušenosti, ili, naprotiv, da živi svoju umetnost najbolje što zna, kao molitveni dar sopstvenoj naciji?
U tom diskursu, na predlog rediteljke, pokušala sam da sasvim diskretno usmerim odličan, istinit i tačan tekst Miodraga Ilića ka samo jednom trenutku u kome se Žanki vraća ono najznačajnije što je doživela, a da u tom magnovenju više ništa, osim ljubavi, nije važno.Sve je već iza nje.
A da li je sve tako bilo, o niko, ni danas, ni pre, ni ikada, neće znati.
Osim onda kada i nama dođe taj trenutak.

 Dragana Bošković,dramaturg

 

Žanka Stokić

NEODOLjIVI ZOV GLUME
Mit o nesumnjivoj glumačkoj veličini Žanke Stokić traje bezmalo sedam decenija od njene smrti 1947. Za života (rođena je 1887. u Velikom Gradištu) njena popularnost bila je nenadmašna. Svu svoju snagu i ogroman prirodni talenat posvetila je pozorištu, nesebično ugradivši sebe u stvaranje realističkog, životnog, komunikativnog teatarskog izraza, na razmeđi romantičarske tradicije i modernog doba. Odrekla se ličnog života, porodice, pripadajući sceni i boemskim noćima u Skadarliji, širokog duha i vragolastog otpora prema svemu konvencionalnom i uskogrudom.
Od prvih koraka na sceni 1902., u putujućoj pozorišnoj trupi Ljubomira Rajčića Čupe, do blistavih uspeha dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, Žanka je svoje neponovljivo glumačko umeće podarila velikom broju likova klasičnog i novovremenog svetskog repertoara, a naročito onima u delima srpskih savremenih pisaca. Bivala je sve slavnija tokom vremena - kao Švabica u komediji I. Stanojevića „Dorćolska posla“, Cajka u Sremčevoj „Ivkovoj slavi“, Laura u Strindbergovoj drami „Otac“, Kate u Vojnovićevom „Ekvinociju“, Prudansa u melodrami A. s. Dime „Dama s kamelijama“, Toaneta i Dorina u Molijerovim komedijama „Uobraženi bolesnik“ i „Tartif“, Katarina u Šekspirovoj „Ukroćenoj goropadi“, kao sjajan tumač karaktera u delima Gogolja, Šoa, Ibzena, Bomaršea, O`Nila, Tolstoja, Dostojevskog, Fon Klajsta… Kulminaciju glumačkih bravura dosegla je u Nušićevim komedijama „Gospođa ministarka“ (nezaboravna Živka) i „Ožalošćena porodica“ (Sarka).
Milan Grol u knjizi „Iz pozorišta predratne Srbije“ piše: „Oni koji su je gledali u njenim uspelim ulogama, očuvali su je u živom sećanju ne s crtama tipova koje je ona igrala, nego sa životom koji je ona u njih ubrizgavala… Ono što je ona neodoljivo ponavljala u svojim tvorevinama zanimalo je publiku više od svakog spoljnjeg živopisa kostima i maske, jer je treperilo rasipnim unutarnjim životom.“ A Mileva – Mica Bošnjaković, glumica, zapisala je u svojim sećanjima: „To se oseti od njene prve pojave na sceni: ona osvaja odmah; svaki njen pogled, svaka njena reč na sceni je istinita. Ona sve preživi nekako na `njen način`…. Njen smeh je čudan i retko se čuje tako nešto iskreno od srca… Svojom pojavom donosi sreću, zdravlje i veselu situaciju na sceni.“
Ponesena popularnošću i neodoljivom potrebom da glumi i vazda pripada publici, prihvatila je opasni izazov tokom nemačke okupacije Srbije (1941 – 1944) i zaigrala u Srpskom satiričnom pozorištu, u humorističkoj trupi Ace Cvetkovića „Veseljaci“, u humorističkom pozorištu „Centrala za humor“, u nekim kabaretskim produkcijama i u zabavnim emisijama na radiju. Uprkos upozorenjima da se kloni scene i da ne pomaže okupatoru i Vladi Milana Nedića u stvaranju privida normalnog života, ona je dosledno zabavljala svoju publiku. Po oslobođenju osuđena je na osam godina gubitka nacionalne časti. Izolovana, živeći u nemaštini, doživela je ipak da 1947. bude pozvana u novoosnovano Jugoslovensko dramsko pozorište. Od silnog uzbuđenja, inače teško obolela od dijabetesa, preminula je posle samo nekoliko dana.

 

 

 

Read 1777 times Last modified on sreda, 11 jun 2014 12:02

logo pozorista 250

Trg partizana 12 - 31000 Užice, Srbija

centrala (031) 522-097, 519-966

 

XXVIII JUGOSLOVENSKI POZORIŠNI FESTIVAL UŽICE 

od 1-7. novembra 2023.

Sve o njemu i prethodnim festivalima pogledajte na:

www.JPF.uzickopozoriste.rs

Pozorište na socijalnim mrežama

Ovog meseca na programu

Sreda 27.mart u 20 č
PREMIJERA
PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
Ljubomir Simović
Milan Nešković
Velika scena
UŽICE

Četvrtak
28.mart u 20:00 č
PRVA REPRIZA
PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
Ljubomir Simović
Milan Nešković
Velika scena
UŽICE

 

Utorak 2.april u 20:00 č
Druga repriza
PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
LJubomir Simović
Milan Nešković
Velika scena
UŽICE


Sreda 3.april u 11:00 č
Gostovanje
PALČICA
Po motivima bajke
Nemanja Ranković
POŽEGA


Četvrtak 4.april u 20:00 č
Gostovanje
MESEC(DANA)NA SELU
I.Turgenjev
Milan Nešković
POŽEGA


Petak 5.april u 20:00 č
PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
LJubomir Simović
Milan Nešković
Velika scena
UŽICE


Utorak 9.april u 20:00 č
Baletska predstava
NP u Beogradu
KOPELIJA
U čast LJubinke Dobrijević
Velika scena
UŽICE


Petak 12.april u 20:00 č
R.U.R.
ROSUMOVI UNIVERZALNI ROBOTI
Karel Čapek
Dragana Varagić
Velika scena
UŽICE


Utorak 16.april u 20:00 č
PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
LJubomir Simović
Milan Nešković
Velika scena
UŽICE


Četvrtak 18.april u 20:00 č
VALPURGIJSKA NOĆ
Velimir Lukić
Snežana Trišić
Velika scena
UŽICE


Ponedeljak 22.april u 20:00 č
Gostujuća predstava
ČEZNEM DA VAM KAŽEM
Velika scena
UŽICE


Sreda 24.april u 12:00 č
DUGONJA,TRBONJA I VIDONJA
Otkupljena predstava
Spasoje Ž.Milovanović
Nemanja Ranković
Mala scena
UŽICE


Četvrtak 25.april u 20:00 č
PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
LJubomir Simović
Milan Nešković
Velika scena
UŽICE


Petak 26.april u 18:00 č
DUGONJA,TRBONJA I VIDONJA
Spasoje Ž.Milovanović
Nemanja Ranković
Mala scena
UŽICE